Alex Kitic napisao:ilimzn napisao:Simulator simulira samo onoliko dobro koliko su dobri modeli, a dobro je pitanje koliko su dobri...
Znači, dobri modeli su osnova priče o simulacijama, ali treba i umeti koristiti simulator (tj. softver). Svaki model je dobar za jedan skup krivih i performansi koje cev daje u tom opsegu (...)
Za cevi za koje nema modela, koristimo aproksimacije (drugu sličnu cev za koju postoji model, a koji je dobar za gore pomenuti skup krivih i performansi koji odgovara željenoj radnoj tački). Primera radi, kada sam projektovao sa 6AS7-6080, "standardni modeli" nisu bili podesni za prikazivanje rada cevi u "donjem delu krivih", tj. u zoni niže struje a visokog napona (npr. 250V kroz cev uz 40 ili 50mA): u takvoj situaciji je bilo preciznije napisati novi model koji odgovara radu u pomenutoj "zoni".
Konačno, upravo činjenica da sve cevi nisu iste, te da variraju oko neke "prosečne vrednosti" (bogey tube, rekao bih) znači da niti jedan model nije dovoljno precizan, ali isto tako niti jedna kriva (iz datasheet-a) nije dovoljno tačna. Ako bismo hteli da isterujemo mak na konac (što u radu sa cevima nikada nije neohpodno), možemo da primenimo Monte Carlo analizu na takav slučaj.
Pisanje modela je relativno zametno, a uz provere se izgubi i nešto vremena... ali je mnogo brže nego računati "peške", a upotreba u programu za simulaciju daje ogromnu moć predviđanja potencijalnih problema.
Potpisujem.
OTL je tek posebni slucaj gdje se cijevi koriste u vrlo ekstremnim uvjetima koje nscu na vecini grafova niti date. No generalno vrijedi pravilo da je simulator jedan jako dobar 'garbage in - garbage out' alat, i to treba imati na umu. Tko ne zna osnovno izracunati pjeske, zapravo nema sto traziti sa simulatorom osim izazivati vraga. Dapace, ispravno koristenje simulatora podrazumijeva prethodno neki brzi proracun na papiru s kojim se dobiju neke inicijalne suvisle vrijednosti elemenata.
Simulator je ipakodlican alat za 'what if' analize - u njemu elementi ne vrse pretvorbu u dim ako se pretjera, i potencijalni problemi se mogu analizirati kako i nastaju, ane 'post festum' is ostataka udimljenih dijelova i dovodjenja do granicnih uvjeta nadajuci se da ce sklop prezivjeti dovoljno dugo da osciloskop, unimer ili sto li vec pokaze sto ima za pokazati. Tu preciznost cak i nije posebno bitna, no treba pripaziti jer postoje slucajevi gdje se modeli ponasaju nepredvidivo pa ikrajnje nestvarno (Vidim da se koristi Circuitmaker - modeli zener dioda su za podavit one koji su ih radili, u odredjenim slucajevima postaju izovri struje).
Poanta je da upravo radi tolerancija rezultate simulatora treba barem inicijalno uzeti kao okvirne, i sigurne ne definitivne. Usporedba sa stvarnim sklopovima je neophodan korak, ali jednom kad su neki sklopovi usvojeni kao 'tipski', moze ih se rabiti i na razini 'crne kutije' - tako dugo dok smo svjesni da je i to aproksimacija i poznajemo 'rubne uvjete'.
ilimzn napisao:Da se opet vratimo na temu, koju je jasno odredio autor, i ne ukljucuje opciju SE ili PSE vec pricamo o OTL-u:
Ja se izvinjavam, nisam shvatio da je ovo
isključivo OTL tema... mislio sam da je reč o cevima i sklopovima u kojima bi se mogle iskoristiti, a OTL je pomenut kao "uobičajena" alternativa kada su te cevi u pitanju. Zašto biti isključiv (npr. zato što ne volimo izlazne trafoe, volimo tranzistore, ili volimo stavljanje više elemenata paralelno)?
Strana 1, post 4:
Zmajz napisao:Ma da, radi se o mogućoj adaptaciji nekog od prežvakanih PP OTL sa 6AS7 lampama (Dickie/Macovski, Rozenblit, Futherman varijanta, i ini), mnogo je realiziranih pojačala tog tipa a neka izgledaju ne baš strašno komplicirana za realizaciju, pa si mislim... treba te lampepotrošiti. Prvo ću realizirati jedno manje za sluške (800 i 2000 oma), a onda će da se vidi... Nekako naginjem varijanti sa 8 komada po kanalu....
Nije lose prije ukljucivanja u temu procitati istu od pocetka.
ilimzn napisao:Za ovo pojacalo bi se moglo reci da radi u klasi A iako zapravo to nije sasvim tocno u tradicionalnom smislu shvacanja klase A. Paradoksalno, da su cijevi linearnije, trebalo bi ih vise da se postigne da nema preskocnih izoblicenja, za sto bi trebala i veca ukupna struja mirovanja, dakle gubici bi bili veci. Ovako je struja mirvanja (koja je teoretski kod PP pojacala u klasi A pola maksimalne) oko 450mA dok je maksimalna oko 2A.
Oprostićete što smetam, ali neki sklop radi u klasi A, ili ne radi u klasi A - i to nije podložno tradicionalizmu. Definicija je sasvim jednostavna: ako se niti jedan uređaj "ne isključuje" tokom rada sklopa (uslovno rečeno, periode signala) onda kolo radi u klasi A.
Tradicionalizmu su podlozne odredjene karakteristike koje se ocekuju od PP pojacala u klasi A, mimo cinjenice da se niti jedan amplifikacijski element nikada ne iskljucuje do kraja - potonje nije sporno. Ono sto je tradicionalno u poimanju klase A na definicijskom nivou je upravo taj pojam 'gasenja amplifikacijskog elementa' koji je i inace podlozan interpretacijama, a konkretno u ovom slucaju gotovo irelevantan jer je u uvjetima za koje je sklop projektiran (plus podebele tolerancije) prakticno nepostiziv. Jedna stvar koju se po refleksu ocekuje u klasi A je da ce radna tocka biti negdje po sredini iskoristivog dijela radnog pravca (od maksimuma Ugk koji smo odabrali pa do zapiranja, sto je zapravo teoretski na Ugk=-beskonacno

no oblik krivulja je takav da je to zapravo irelevantno, lupimo u Ik ~~0 i za puno manje napone

), i najcesce gledamo jednak hod Ugk od odabrane tocke lijevo i desno, racunamo na relativno linearnu cijev (ovdje iskljucujem metode linearizacije komplementarnom nelinearnoscu drivera). No ovdje je polozaj radne tocke izrazito asimetricno poziciniran na radnom pravcu, a taj radni pravac iz slicnih razloga uopce niti je pravac (gledano sa stanovista jende banke circlotrona) niti zapravo postoji definirana tocka zapiranja. debelo se iskoristavaju nelinearnosti da bi sklop uopce mogao raditi s razumnim brojem cijevi. Te nelinearnosti uzrokuju da je cijevi u izlazu zapravo nemoguce ugasiti jer suprotna strana diferencijalnog drivera prije krene u pozitivne napone u izlazu, no to ima zanimljivu poslijedicu da se nemogucnost postojanja preskocnoh izoblicenja(*), jer nema gasenja amplifikacijskih elemenata, postize na znacajno manjim strujama mirovanja nego sto bi se u usporedbi s tradicionalnim konstrukcijama (ne OTL) moglo ocekivati. Linearnije cijevi ovdje nisu pozeljnije, i zahtijevale bi prelaz prema klasi B a da se uopce ne ustedi na disipaciji.
Ovakav nacin rada se ponekad nadje pod imenom hiperbolicka klasa A (ili AB - nekad ni autori bas nisu sigurni...).
(*) izlaz prije odlazi u clipping nego sto se doseze zapiranje cijevi, sto je inace jedna od alternativnih definicija klase A.
Drugo je pitanje da li se SE može smisleno primeniti na OTL...
Provjereno moze. SE slijedilo s induktivitetom ili CCS-om u katodi. Naravno, drugo je pitanje iskoristivost. No s obzirom da je tipicno za OTL da ima 97% gubitaka, 98.5% nije bitno vise
