Za tube tester u biti uopce ne treba regulacija, tj. odredjivanje napona, vec mjerenje napona i neki nacin da se ogranici maksimum struje/napona
Cijev se ionako nikad ne spaja na ispravljac direktno. Znaci, za test cijevi se spaja 'neki' napon unutar odredjenih granica, spojen preko poznatog otpora na anodu. Poznati napon (regulirani) ali u puno manjem opsegu, spaja se opet preko otpora na G, katoda ide na masu. Mjeri se 3 napona: G, B+, i A, u odnosu na nulu.
Uz poznati Ra: Ia=(B+ - Ua)/Ra i time dobijemo set Ug, Ua, Ia, koji se treba usporediti s nekim ocekivanim. Po potrebi, slijedi mjerenje za druge kombinacije Ra i B+. Nije potrebno previse kombinacija, vec dva napona i dva otpora daju 4 tocke za test i uparivanje cak i sa samo jednim naponom na G.
Uz to, nije potrebno imati cak ni puno vrijednosti B+, Ra i Rk - mozda 4. Napon koji treba imati dosta siroke varijacije je Ug. Testiranje pentoda je ponesto kompliciranije jer je potreban jos G+ izvor (s nekoliko napona) i Rg2 zastitni otpor (potencijalno opet s par vrijednosti). Broj mjernih tocaka kod pentoda time postaje znatno veci. Mjeri se dodatno G+ i Ug2 na elektrodi, Ig2=(G+ - Ug2)/Rg2.
G1 ima najvece varijacije, od dijela volta do desetke volti, i taj napon treba biti reguliran. Za funkciju mjerenja struje curenja resetke potreban je i serijski otpor i mjerenje napona iz G izvora i na samoj elektrodi.
Sasvim druga prica ako se zeli napraviti regulatro napona npr. kao univerzalni izvor. Tada se konstruira visokonaponski regulator (npr MOSFET + floating napajanje za ono sto ga kontrolira). Problem je kod klasicne izvedbe da za male napone sav visak napona puta struja iz izvora predstavlja gubitak u obliku topline na regulacijskom MOSFETu. Radi toga se najcesce osnovni ispravljac prije regulatora (u praksi citaj: stabilizatora) najcesce izvodi s stupnjevanim naponom kako bi se naponska razlika na MOSFETu svela unutar neke podnosljive mjere i time smanjilo generiranje topline. To se najcesce izvodi relejnim ili tiristorskim preklapanjem vise sekundarnih namota na trafou, pod kontrolom izlaznog napona. Sklop koji to radi preklapa na visi napon sekundara kad god izlazni napon dosegne neku odredjenu granicu ispod napona iz ispravljaca, dakle moglo bi se reci da preklapa na visi napon sekundara kad god razlika napona na regulacijskom elementu (MOSFETu) padne ispod nekog minimuma. No, sklop se uglavnom izvodi tako da ne gleda razliku vec sam izlazni napon kako bi preklapanje radilo u oba smjera bilo po tome kako korisnik okrene potenciometar za izlazni napon, bilo radi aktiviranja zastite ili strujnog limita. Time je maksimalni napon preko MOSFETa uvijek tek nesto veci od svake slijedece stepenice ispravljenog napona, pa je zagrijavanje znacajno smanjeno. S druge strane, iako releji reagiraju s odredjenim kasnjenjem (relevantno kod zastite i strujnog limita), robusnost MOSFETa je dovoljna da izdrzi tranzijente prilikom preklapanja sekundara.
