Potaknut time što sam nakon prođene korone i dalje nesposoban osjetiti mirise nakon 10 i više dana,
a već sam i prije razmišljao o tome i naletio na neke tekstove o tome na web-u,
razmišljam o tome što je uopće miris elektronike u kemijskom smislu,
a zatim i u zdravstvenim repekusijama izlaganja tome.
Svi koji se bave s time i koriste lemilicu, vjerojatno znaju o čemu pričam.
Dok sam bio klinac obožavao sam taj miris elektronike, ne znam kako ga drugačije
opisati, jednostavno je specifičan i s ničim se ne može zamijeniti,
a osjeti se vrlo brzo nakon uključivanja nekog uređaja pogotovo ako se isti i malo zagrijava.
Danas kada imam astmu, nakon ove muke sa koronom,
više mi ni izdaleka nije ugodan miris lemljenja.
Uglavnom, svi smo zatrpali svoje životne prostore s raznim elektronskim uređajima,
koliko sam vidio razmišljanja onih koji su o tome razmišljali poput mene,
i nije toliki problem kad je riječ o uređajima relativno novije proizvodnje.
Međutim,
masa nas i dalje u životnom prostoru ima uređaje 40-50-60 i više godina stare,
koji i te kako ispuštaju isparavanja, jer nema drugog logičnog objašnjenja kad osjetite takav miris.
Posebno me zabrinjava isparavanje starih elektrolita,
ali koliko vidim tekstove po internetu, postoje razmišljanja o problemu isparavanja
PVC-a u smislu klorida, isparavanja i degradacije starog bakelita, pročitao sam razmišljanja o
kemijskoj degradaciji starih lakova poput šlaka i nitra, i slično.
Vjerojatno nije problem u količini, jer je riječ o jako malim dozama,
međutim što kad tako nešto stoji u životno-stambenom prostoru i konstantno
doziraju te mikro-doze tvari koje su savim sigurno dokazano kancerogene ?
Što mislite?
Kako kaže pjesma - Am I here alone?
Nadam se da će barem netko nešto komentirati, jer vidim na ovom forumu
da ste grupacija koja baš ne želi komentirati postove članova koji nisu
članovi neke uže grupe.
